Panonski Utd.
ponedjeljak, 31.05.2004.
Kad bogomoljka odluci da je dosta...
...bez glave ostane muski primjerak te vrste.
Bogomoljac je bice koje je u zabludi. I to velikoj. Kako u tom svijetu jos nisu culi za novine, dnevnike i internet, vijesti se sporo ili cak nikako ne sire medju njihovom populacijom. I tako jedna muska bogomoljka uleti bez razmisljanja u vezu sa zenom bogomoljkom. I sretni hodaju neko vrijeme. Kako je i medju bogomoljkama seks zabranjen prije braka to je mladom i neiskusnom i nadasve naivnom bogomoljceku zanimljivo i izazovno pokusavati doci do njene ...prije braka. Naivan i zelen nije ni svjestan u sta se uvlaci. Cijelo to vrijeme zena bogomoljka vrlo dobra zna kako ce cijela stvar zavrsiti. Ona pruza njeznost, hrani ga ljubavlju, cvrkut ce mu na uho, na sebe prepisuje zajednicku imovinu i samo jednog dana spremna doceka naseg zelenog junaka negdje na nekoj grani i poda mu se...On blesav kao i svi muskarci u tom casu ne vidi nista osim...te tako zanesen i sretan izgubi glavu, a da nije ni naslutio.
Jedna od brojnih istrazivanja koja se provode po razno raznim institutima diljem svijeta pokazuju da za stotinjak godina MI - NJIMA vise necemo biti potrebni te cemo kao neka vrsta tehnoloskog viska ispariti sa lica zemlje.
Dakle princip je isti, sve su ostalo nijasne...
nedjelja, 30.05.2004.
F1: Nevidljivi Renaulti
Od ove utrke sam ocekivao daleko vise od svoje omiljene momcadi. Solidne startne pozicije i tradicionalno dobar start budili su u meni nadu da ce zuto-plavi i u ovoj utrci igrati glavnu ulogu. Ipak na samom startu Schumacher je poveo kolo, a Trulli je do prvog zavoja bio odmah tu iza. Odjednom na neobjasnjiv nacin Trulli je tek sedmi!?!? No zato je Alonso treci iza Raikonenna, koji vozi ultra sporo i stopa pet bolida iza sebe. To je Schumiju bilo kao naruceno pa je odmah napravio dvadesetak sekundi prednosti i stvar je bila jasna. McLareni su pokazali jos jednom koliko su "pouzdani" a vec mi ih dodje i zao. Steta, pogotovo za Coultharda koji se sa zadnjeg probio cak na cetvrto mjesto. Ralph i Montoya su se lijepo sudarili na startu i usput pokupili Da Mattu.
BAR Honda je opet bila odlicna i vidjeli smo odlicno preticanje Buttona i ludi pokusaj Sata da smakne Barichela, kojem se u zadnje vrijeme cesto dogadja da ga suparnici uhvate na spavanju. No Sato je na kraju opet morao odustati, valjda treci put ove sezone, a Button se jos jednom popeo na postolje.
Renault iako dosta rezerviran na kraju solidan 4-ti i 5-ti. Novih 9 bodova i povecanje prednosti nad BAR-om. Zadivljuje cinjenica da jedino Renault uz Ferrari u svih sedam dosadasnjih utrka nije imao problema sa motorom.
Sve u svemu manje vise dosadna utrka.
Jos samo da spomenem onog Kosutica. Zamisli jucer je bubno kako bi Trulli sigurno imao vise bodova da je u boljoj momcadi!?!??! Mozda je mislio na Williams ili mozda na McLaren.
subota, 29.05.2004.
Fenomen (ne)namjernog pokazivanja grudi
Vidim jutros vijest kako je umalo Britney pokazala svoje prposne grudi publici u Oberhausenu (da, da isti onaj Oberhausen gdje nasi mladi nogometasi igraju EP) na koncertu. Nedavno je i Janet Jackson ucinila korak vise i svoju, slobodno mogu reci neuglednu dojku, pokazala milijunima koji su taj dan gledali americki superbowl.
Taj trend kod nas nije nepoznat. Cak sta vise, Minea je Hrvatima uredno svoje grudi pokazivala u dva tri navrata. Na Netu cak postoje i fun club stranice posvecene tom dogadjaju, tako da barem na tom polju ne zaostajemo za naprednim zapadom.
E sad kad sam vec naceo temu o zenskim oblinama bio bi red i da se osvrnem i na fenomen bivse hostese Bingoshowa. Dakle, zahvaljujuci ponajprije dobrom poprsju Renata je do danas dala na desetke intervjua i pojavila se na ko zna koliko naslovnica kako muskih, bome tako i zenskih casopisa. Proglasena najseksipilnijom i sta sve vec ne.
Ljudi su jednostavno opcinjeni sisama. Magicnu privlacnost prepoznali su vec poodavno i marketinski lisci, pa se na jumbo plakatima duz prometnica vide na stotine poluobnazenih zena, uglavnom zavidnih proporcija. I onda se covjek pita zasto ima toliko sudara.
I tako iako sramezljivo polako nam dolazi jos jednon ljeto, pa ce ljepotice sa velikih panoa dobiti konkurenciju u nasim mladim sugradjankama koje su iz godine u godinu sve zgodnije i sve slobodnije.
I onda budi musko u danasnjem svijetu. Stvarno nam nije lako...:))
petak, 28.05.2004.
Pun mi je ...
zeludac, a eto uspio sam jos jednom. Nije da sam se bas trudio, ali podje mi s vremena na vrijeme za rukom da se prejedem...ne, nisam ja debeo, mada s godina sam zasao u fazu da kad kupujem hlace shvatim da sam postao neki medjubroj jer trbuh dirigira izbor.
Procitao sam danas u novinama da je 2004. godina. Ma reko, da nisam mozda bio zaledjen zadnjih deset...ipak od one 1994 koju sam proglasio godinom uspjeha i godinom savrsenog mozaika proslo je nevidjeno puno. Devedesetcetvrte moja generacija je polozila ispit zrelosti. Ja sam docekao da izadjemo iz skolskih klupa kako bih prohodao sa najboljom prijateljicom, i danas nakon deset godina vracamo se i ona i ja u iste te klupe kao par koji je svoju skolsku ljubav pretocio u brak. Za vrijeme koje je proslo kao ekipa zasluzili smo etiketu "jos se dobro drzimo" jer s manje ili vise uspjeha nas petnaestak druzimo se i danas. Reklo bi se danas smo zreli ljudi, no i sad kad se okrenem i pogledam ja i dalje vidim i vezem sve sto se zbilo u jednu cijelinu, vremenski neopterecenu, jer drugacije ne moze ni biti.
Deset godina mozda i najduzih iza mene, a ispred...ako je vjerovati starijima godine ce uskoro postati samo hrpa izguzvanog papira koji je nekoc bio kalendar za dvije tisuce i neku...i zato mozda ne bi bilo lose zastati u vremenu, i po cijenu sudara zaustaviti svijet jer cini mi se da nismo ni svjesni da zivot pored nas upravo prolazi, a mi u zabludi cekamo neki drugi autobus...
četvrtak, 27.05.2004.
I onda kazu da je sport zdrav
...ma je ....da ne psujem sad. Jos jednom sam morao pokidati nekolicinu svojih zivaca zbog sporta.
Od nasih mladih sam zaista ocekivao puno, daleko vise. I igrali su u drugom dijelu zestoko, dobro, zabijali, ali dogodilo se da protivnik da gol kad se najmanje nadas, kad mislis da je gotov, da mu vise nema spasa.
I zato bitno je zabiti dva tri komada vise od protivnika, pa nek onda sreca okrene ledja ako je u stanju.
A nije to svi znamo.
I na kraju ostaje nada da ce nasi nekim cudom dobiti ostale dvije tekme i da cemo ipak otici dalje. Na kraju nada ce ispasti kurva, a mi cemo za tjedan dana vec zaboraviti da su nasi i igrali na nekom U-23 prvenstvu.
srijeda, 26.05.2004.
S dvije sanse tri gola
Finala lige prvaka, prije kupa prvaka uvijek su padala oko dana mladosti. Tako je bilo i s ovim Porta i Monaca. Gledao sam eto cijelu utakmicu, a da nisam mislio bih da je Porto razbio Monaco, jer rezultat od 3:0 na to sugerira. Ipak Monaco je puno vise stiskao, ali tri greske, od toga dvije kontre stajale su ga naslova.
Sve u svemu na kraju lijepo je bilo za vidjeti dvije ekipe iz tzv drugog razreda euro nogometa u finalu. Nekako je dosadno kada u zavrsnici nastupaju uvijek oni bogati, pardon oni najbogatiji, jer nisu ni Monaco ni Porto neka sirotinja, pogotovo gledano sa tribina stadiona u Gradskom vrtu.
utorak, 25.05.2004.
Kako je u Hrvata nestalo humora
Brzopoteznim okidanjem programa na daljinskom neko vece naletim na Glamur kafe i Pervana Zeljka kako pokusava ispasti duhovit, a zapravo ispada smijesan. Cuvena Goge je odlucila da je dosta i otisla, a Svilan u kronicnom nedostatku ljudi koji mogu sloziti dvije postene da nasmiju umornu naciju pronalazi izlaz u Pervanu. I slusam ga ja tako otprilike tri minute i vidim da opet po starom pljuje po Slovencima. Zeljko je to uvijek cinio kada nije imao inspiracije. Naguran pred streljacki vod tv gledatelja biva prisiljen vaditi se na stare fore i fazone, kojima, kao i svemu, jednostavno je istekao rok trajanja. Vecernja skola koja je nekad drmala malim ekranima temeljila se na ad hoc inspiraciji i bila je savrsena. S vremenom se potrosila i danas se covjek tu i tamo sjeti zanimljive recenice ili skeca popularne petorke.
Top lista nadealista i dalje ce ostati nedostizna za veliku vecinu svih koji smatraju da su sposobni sloziti dobru humoristicnu tv emisiju.
Na kraju stoji i ona: dobre stvari nije sramota uvoziti.
Kad bostan ulicom prodje...
>>crtice iz djetinjstva<<
...a prolazio je, ljeti tako nekoliko njih dnevno. Napredni su lubenice prodavali sa traktora, a ostali onako konj ili dva upregnuti vuku kola, na kolima baba, deda vozi, a mali unuk od svojih 8 i pol povikuje bostana, bostana!.
E da, a ja bih istrcao na ulicu i dugo dugo pogledom pratio kociju kako odlazi i zavidio ljudima koji se cijeli dan naokolo vozikaju na lubenicama. Lubenica se kupovala s vremena na vrijeme, i morala je biti velika, sto veca...a bila je mozda osamdeset i neka, mjesec juni, skola je bas nekako zavrsila, i slobodi se kraj nije nazirao. Ona je zivjela na drugom kraju grada i pocetak ljetnih praznika znacio je i nestanak nade da cu je vidjeti sve tamo do prvog septembra. Nisam htio sebi priznati, no mastao sam da cu je ipak mozda sresti, da cu je vidjeti onako usput, ne znam no kad godine brojis i kad sve stanu na deset prstiju, onda je simpatija nesto cega se odrices u drustvu, sto se skriva, nesto sto se prijatelju zadnje spominje. Nisam ni slutio, no bas jedno vece naisla je na biciklu i zapitala zasto vise nema spomenara i kako joj je zao sto dani tako sporo prolaze, a ja sam kao ukopan izgubio dar govora, gledao sam je potpuno zaljubljen i izgubljen i ni rijec nisam rekao... A bas se tih dana na radiju vrtila ona stvar bio sam naivan, zaljubljen i mlad, i tako...ona je do prvog septembra vec nekako odrasla, a ja sam djecacki zaigran ostao jos nekoliko ljeta.
A mozda je bas u tome i bila carolija...
ponedjeljak, 24.05.2004.
Djiro bi se po Italiji, a ako moze zasto ne i po Istri
Jucer su Talijani na mala vrata ostvarili svoj pedesotogodisnji san i okupirali nasu Istru. Eto tako bi glasilo razmisljanje nekih ljudi u Hrvata nakon jucerasnje etape biciklisticke utrke Djiro bi se po Italiji kroz Hrvatsku. Osjecaj ugrozenosti opet se kao kuga pojavio u nas. Ponovno su se pojavili likovi koji u odrzavanju dvije etape biciklistickog natjecanja vide asperaciju Italije prema nasem teritoriju. S druge strane isti ti ne vide da se ista ta utrka vec vozila u vise desetaka zemalja, sto susjednih sto onih izvan dohvata talijanske okupatorske cizme.
Prije nekoliko godina propustena je velika prilika da se na Grobniku organiziraju utrke Formule 1 i danas svi placu zbog tog propusta gledajuci kako bogati Arapi na Bahreinu iskoristavaju do maksimuma blagodati ovog sporta i sveg sto on nosi sa sobom.
I na kraju da zakljucim s velikom misli nepoznatog autora sa autobusnog kolodvora u Ogulinu:
" Ne boj se dobrih ideja, vec laznih dušebriznika!"
nedjelja, 23.05.2004.
VN Monaca: Trullijeva prva pobjeda!
Jarno, Jarno, ala si mi uljepsao dan. Bila je to prva prava utrka, zanimljiva, ma ko bi rekao za Monaco. Cak je i nekih pretjecanja bilo. Jos prije starta krenuli su problemi, a na moje sablaznjenj iz Trullijevog bolida curilo je "nesto" srecom to nesto nije bilo bitno.
Na startu odlican proboj Alonsa i eto zuto-plavog dvojca na celu. Ne mogu ne istaknuti i hrabar proboj Sata sa 7. na 4. mjesto, a pritom je dobro pogurao i MIhajla. No Sato kao Sato nije dugo vozio, samo par krugova i onda explozija motora, velika dimna zavjesa i nesretni Fisichela koji je skoro izgubio glavu u naletu na zid. Srecom i to je dobro proslo.
Nazalost za moje iz Renaulta izgubli su svu prednost jer je na stazu izasao safety car.
I opet sigurnosni autic na ulicama Monte Carla. I onda cudo. Nakon sedamnaest tisuca godina odustaje Mihajlo. Zbog naglog kocenja u tunelu u njega se zabio Juan Pablo i nabio ga na suprotni zid i eto ostade Misko na tri kotaca. Neka neka, ako je ispao moj Alonso moze i Misko.
Do kraja utrke vodila se zestoka borba izmedju sjajnog Buttona i naseg Trullija. Trulli ovaj put nije bio truo i dosao je do svoje prve pobjede. Posve zasluzeno. Bravo majstoreeeee!!!
subota, 22.05.2004.
Jedan dan na hitnoj
Spletom okolnosti pozlilo mi je na poslu i zavrsio sam na hitnoj na Rebru. Srecom samnom je bilo sve ok, pa sad ne bih previse davio citatelje svojom pricom.
No, boraveci nekoliko sati u cekaonici imao sam priliku vidjeti dosta tuznih ljudskih prica i pomalo cudan odnos ljecnika prema pacijentima. Uglavnom ako na hitnu ne dodjes u izvan svjesti i polumrtav, bome ces se nacekati. Meni je neshvatljivo da je birokracija u tolikoj mjeri prisutna i u bolnicama. Ako se netko ne osjeca dobro i potrazi pomoc u najblizoj bolnici ili ambulanti onda je posve neprimjereno da se takav pacijent upucuje u bolnicu kojoj pripada po nekoj administrativnoj podjeli. Cini mi se da ni oni koje doveze hitna pomoc ne prodju bolje. Ovo mi je drugi put u 6 godina da sam morao bas ja osloniti se na nasu hitnu sluzbu i nekako ostao mi je osjecaj da bas ne uljevaju sigurnost onome kome je pomoc nuzna.
Bilo kako bilo malo sam zbog jucerasnjeg dogadja ispao iz ove blogovske price, pa ce i mojih postova biti nesto manje. Do daljnjeg.
petak, 21.05.2004.
Ako je petak najljepsi dan u tjednu...
>>crtice iz vojnickih dana<<
onda je subota prva pratilja, rece meni moj zapovjednik i slavodobitno povuce lovca dovoljno duboko da mu pruzim ruku i cestitam.
Bio sam medju starijima koji su te godine odlazali u sest ujutro sa okretista Borongaj put Pule i jos nekih drugih gradova.
Nije da sam bas htio, ali je nekako dosao red da i ja vidim kako je to i da shvatim fenomen toliko puta ispricanih vojnickih prica. Kad odes u vojsku onda nekako najvise ceznes za kucom. Vikendi su blago nad kojim strepis, a posjeta tracak svjetla iz vanjskog svijeta. Necu lagati i glumiti heroja, pa cu reci da sam teska srca obukao uniformu. Moderna vremena zapljusnula su i vojake, pa vise nije bas uobicajeno pisati pisma. Ipak ona ih je meni pisala, a ja sam ih citao i citao, dva tri, cetri puta, pa opet ispocetka. Kad si vec tamo pomiris se s time i potrazis sebi bliske likove, a takvih uvijek ima, srecom i vise nego sto ocekujes. Jedan, dva, ja sam ih nasao cak i vise od pet i cujemo se, zamisli, cak i danas, a proslo je...dosta.
A onda nakon mjesec dva, likovi sa cinovima odluce promjesati karte i svi oni tebi bliski zavrse na razlicitim stranama i tako dok vlak putuje kroz Gorski kotar i nosi sa sobom petsto i jednog neispavanog vojaka, ti razmisljas o Zagrebu, o kuci, i veselis se jer ces biti blize njoj. A onda jos jednom u zoru docekaju te neki ljuti momci, umisljeni, i strpaju te u nekakav autobus, maslinasto zelene boje i odvedu. Kad malo dodjes sebi shvatis da je ovo gore od onog di si bio prije, da nikog ne znas, da se na rucak ide u koloni i da su tu posrijedi neka sasvim druga pravila. Kao izgubljen u svemiru malo dodjes sebi tek kad u pet popodne prozovu tvoje ime jer ti je u posjetu dosla ona.
U vojsci dani jako dugo traju, mozda samo u zatvoru traju duze. I ne, nema veze jel to ona stara vojska ili ova nasa, nova, jer uniforma je jednako teska svakom ko je obuce, steze, koci, grebe, od cizmi te bole noge, a na taborovanju prvi put shvatis da nisi od onih koji znaju sloziti sator od cetri malo vece "plahte" i onda zaželiš da nisi tu, sa svim tim ljudima jednako obucenim, vec da si tamo gdje zelis biti.
Kad zazvoni na uzbunu potpuno si zbunjen, kad pucas pogadjas tudju metu, a kad cistis krug radis to ofrlje i hvatas prvu priliku da nestanes. Vojni rok je dio svakog koga je prosao i kako god da okrenes ostavlja neizbrisiv trag u tvom i sjecanju svih ljudi koji su sa tobom tada na Trsatu u devet i nesto navece izustili nazocan!
četvrtak, 20.05.2004.
I izdao je Djole...
novi album, a zove se Rani Mraz. Dobih ga neki dan na poklon od zene moje drage i tako, dobar je. Eh, sad bih ja kao trebao ovdje baciti par onako pravo dobrih recenica, da to bude neka solidna recenzija, malo kritike, malo hvale, i na kraju da zakljucim sa cetiri i pol zvjezdice, ali ne ide to tako, niti sam igdar Djoleta rangirao, stupnjevao ni grupirao. Nisam imao najbolju pjesmu, nisam imao samo jedan omiljeni stih i nisam mislio da on spada u onaj kos na kojem pise estrada.
Ne, to ne bira pamet, nego srce. Djole je za mene ono sto je za nekog Dalmatinca klapska pjesma, prsut i vino, more, ili sto je za nekog Istrijana supa, za ovdasnje zagorski bregi ili za dicnog Licana sokol. Kroz njegove stihove vidim ono sto sam ostavio, ono o cemu cesto pisem, sto me cini nostalgicnim, sto me raspekmezi, i ucini da pustim koju junacku niz lice, kad cujem da je od Opova do Bodjana jos dobrih Vojvodjana...
I tako, da pusim, sad bih zapalio, da pijem sad bih popio, da mogu sad bih se vratio sedamnaest unazad, jer " za mnom cika, za mnom potraga, a preda mnom put za Dovraga, bar da mi je fićok rakije, tu bi moglo da se sakrije....di je da je neka je...samo nek daleka je, da je duze trajalo ne bi valjalo.
Ko je ikada sa tvrdjave gledao Dunav silan i mracan, znat ce o cemu sada zborim i kakva je ovo recenzija. Teska, jer treba zatomiti osjecaje koji su tu pred vratima, cekaju spremni za napad, a Djole to cini s mjerom, polako i jednostavno, tek onako na trenutak da te vrati i docara, ono sto slusajuci ga upravo sad vidim umjesto ovih slova koja se s lakocom ispisuju na ekranu...e Djole Djole opet si ga vraski dobro slozio, i opet si mi donio bas ono sto sam i htio jer "tvoja je sreca samo tvoja stvar, al zato tvoja tuga...to je vec prica druga...to na moj racun ide!"
I evo ga tu jos jednom za sve nas, kantautor iz Novog Sada i Rani mraz...
Iz mog kuta: - godina `88.
Gol Marca Van Bastena Rusima u finalu europskog prvenstva u nogometu podsjetio me je na godinu 88. Slavio sam svoj trinaesti rodjendan. Te godine u kuci se pojavio prvi video, gledali su se prvi filmovi iz videoteke, a ja sam snimao prve kadrove sa otvaranja zimskih olimpijskih igara u Calgaryiju. Osamdeset i osme u ljeto stigao je prvi vlak sa mitingasima iz Kosovske Mitrovice u Novi Sad. Tada sam prvi put shvatio da sam u gradu u kojem sam rodjen ja zaista razlicit od drugih i da od tog trenutka za mene i moju obitelj vise nista nece biti isto. Te godine Slovenci su predlozili da petokraka bude zute boje, a Srbi su im za uzvrat vratili sankcijama i vise se nisu mogli piti Fructalovi sokovi niti nositi Murima odjela. Tada sam prvi put cuo za Milosevica i prvi put sam vidio Azema Vlasija. Te godine smo dobili godinu dana starog irskog setera odnosno setericu i vidio sam maestralnu pobjedu Bena Jonsona nad Carlom Lewisom u Seulu na olimpisjkim igrama sa famoznih 9.79. Te godine sam iscrtao na obliznjem igralistu prvi teniski teren u mom gradu i silno zavolio taj sport. Kupio prvi reket i slomio ga vrlo brzo. Na televizijskom nebu prvi put cuo za Superchanel i Sky, zamisljao da imam satelitsku i iscrtavao logo svog tv programa. Moj brat bas te osamdeset osme prvi put odlazi s drustvom na more, a ja prvi put pijem sok iz limenke. Kupujem si prve suncane naocale i na jezeru Busko blato lovim prvu ribu. Te godine brat lomi nogu na skijanju i ja se zaklinjem kako nikad necu stati na skije. Te godine polako se odljubljem od svoje prve ljubavi. Za rodjendan dobijam BMX bicikl, i prvi put kao sedmas odlazim na skolski plesnjak. Te godine prvi put me je ugrizao pas i to onaj susjedov skotski ovcar. Prvi put primio injekciju protiv tetanusa i onesvijestio se. Dobio prvu jedinicu iz zadacnice i prvi put prolio suzu zbog ocjene. Bjezao sa satova tjelesnog kad se radila gimnastika i bio 27. u utrci ulicama grada na 700m za sedmase. Te godine cijeli vrt smo pretvorili u travnjak i jos jednom popili sav sok od visnje vec u sedmom mjesecu. U razredu su me izabrali za potpredsjednika, a moj likovni uradak koji je prikazivao skolsku spuzvu za plocu, osvanuo na lokalnom skolskom panou. Te godine nisam pravio rodjendasku proslavu. Prvi put povracao u autobusu kad se islo na izlet sa skolom i prvi put cuo da je neko zaljubljen u mene.
Djevojke iz razreda pjevusile su "trinajst mi je godina i jos se nisam ljubila", a meni je sve to islo na zivce. Sanjao sam neke svoje snove i zamisljao neku daleku buducnost. Jednostavno te osamdeset i osme bio sam sretan i miran, ne znajuci sta donose godine koje dolaze i da slicice za euro `92 necu moci kupiti na istom onom kiosku gdje sam ih kupovao kada je Van Basten zabio Rusima u finalu europskog prvenstva.
srijeda, 19.05.2004.
Da sam se rodio kao komarac
...ne bih volio da se to dogodilo u svibnju mjesecu jer brate mili konkurencija je opaka. Ekipa se okuplja otprilike oko pola osam, taman za dnevnik, onaj HTV naravno ( ne prate komarci ova druga tv glasila) i onda kad ugledaju komad mesa pred sobom svi u napad (to je neka nizozemska skola komarcovanja, nema tu ono 4-4-2 i ostale taktike)
Jedan klasican primjer komarca, komarac domesticus zivi oko 4 tjedna neki duze neki krace, i sad stavimo se na trenutak u polozaj komarca. To izgleda otprilike ovako:
Ujutro oko 6 kad mu zazvoni sat komarac ustaje sa prvim suncevim zrakama i gleda na sat u nevjerici da je spavao samo tri ure. Sinoc je do kasno pio krv pa je premasivsi svoj potencijal zaspao u kanalu ispod prozora. Jos tako mamuran odlazi u WC i pita zenu sta ima za dorucak. A za dorucak se mora u nabavku sto se njemu ne da pa salje zenu.
Za to vrijeme on lezi u travi, vjerovatno pusi joint i vrti na teletextu lokalne vijesti u strahu trazeci mozebitnu vijest o zaprasivanju njegovog kvarta. Nakon sto sunce poprilicno uprzi lokalnu floru i faunu komarac odlazi na dnevni pocinak, no kvocanje zene-komarca ostavlja ga budnim jos neko vrijeme. U glavi mu dobuje i na trenutak zali sto sinoc nije zavrsio pod naslovnicom Jutarnjeg lista ili na svjeze obojenom zidu spavace sobe one male sto je sad upisala prvu godinu faksa. Razocaran razvojem situacije odlazi protegnuti svoje dugacke noge do obliznjeg birza gdje vec na zidu ceka ekipa s kojom je sinoc bdio do kasno. Ekipa ko ekipa, pricaju se lovacke price ko je sinoc koliko puta ubo, a nas junak istice kako je bitna i kvaliteta, na sto ga ekipa ismijava, a on odlazeci salje sve u tri lepe ... komarceve. Na putu do kuce u letu sretne vinsku musicu i iz sazaljenja pusti je da se ubaci ispred njega. Sta je njen jedan dan zivota napsram mojih 28 misli si i mase krilom, nogom ili vec necim u znak da nije to nista i da drugi put ce uciniti isto, samo problem je sto njen zivot zavrsava danas, pa ga to jos dodatno rastuzuje. Tako utucen ulazi u svoje staniste, a vec je proslo podne zeljan malo mira i odmora. Vec spreman na kvocanje zene-komarca ostaje iznenadjen kada istu ne nalazi doma, u pocetku sretan, a kasnije tuzan jer nema koga ugnjaviti svojim nezanimljivim pricama lagano utone u san.
Iduce sto ga budi je glas premijera koji negdje u zadarskom zaledju sjece neke vrpce. To je znak da je vrijeme spremanja za vecernji izlazak. Na brzinu se oblaci, stavlja malo spreja i pere svoj zalac da slucajno veceras ne bi zarazio koga. Svjestan je i on koliko se bolesti moze prenijeti ubadanjem, a njemu cilj nije da ubode i ostane upamcen vec da ubode i ode. I tako veseo jer je dosla jos jedna noc odlazi u svijet u kojem vec sutra mozda ostane bez glave, u kojem nista nije sigurno i u kojem vise krv ne piju samo komarci. U ova moderna vremena neki krv piju na slamku, polako, a on je ipak stara skola, vjeran, i ponajprije naivan, a zivi 28 puta duze od vinske musice.
utorak, 18.05.2004.
Kamo na more
Polako, ali izvjesno blizi nam se mjesec srpanj, mjesec kada vecina kroata krece put juga na tzv. godisnji odmor. Kako se radi o dva tri tjedna u godini kada covjek ima priliku isprazniti glavu od dosadne svakodnevice bitno je izabrati prikladno mjesto za opustanje. Dobar dio ljudi uvijek ide na isto mjesto, pa u biti njih veliko ova tema nece ni zanimati. No za nas ostale koji svake godine idemo negdje drugdje evo ukratko mog pregleda. Za danas na redu je...
Istra
Moj izbor broj 1. Sto zbog blizine, sto zbog visokog nivoa turistickih usluga. Istra je definitivno lokomotiva u nasem turizmu. Prije svih istakao bih Porec, kao grad hotela, kao grad koji u HR proguta najveci broj turista i kao osvajaca brojnih nagrada proslih godina. Jedno ljeto proveo sam u zelenoj i plavoj laguni i izuzetno sam se lijepo osjecao. Dalje tu je Rovinj iliti Rovigno grad poznat po talijanstini i po Albancima. Naravno i po prekrasnoj staroj jezgri. Ipak donekle zaostaju za Porecom jer nemaju tako dobro izgradjenu infrastrukturu kao sto je slucaj sa lagunama u Porecu. I ukupan broj kreveta je daleko manji. Ipak Rovinj ima nekako veci sarm od Poreca i meni je sam grad daleko ljepsi. Naravno ne treba zaboraviti niti Pulu. Kako imam prijatelje u tom gradu ostao sam iznenadjen kada su me prvi put detaljno proveli kroz grad. Nisam ni znao koliko rimskih ostavstina Pula ima. Sto se samih plaza tice tu je Pula u problemu kao i ostatak Istre. Ipak treba spomenuti Kamenjak iliti sam vrh Istre na kojem se nekada nalazila jugo-vojska, a danas je idealno mjesto za kupanje, sa prekrasnom cistom vodom. Jedini nedostak je sto nema ni jedno jedino drvo, kao sto sam naziv kaze. U Umagu sam bio samo jednom i to u postzezoni, kada je i turista vec bilo manje, ali i bez obzira na tada ruzno vrijeme i sve, Umag me nije bas fascinirao. Sam grad je daleko iza gore spomenutih po svemu od velicine do kulturne bastine te mjesta za zabavu i provod. Plaze su uglavnom betonirane, a jedina po meni svjetla tocka je centralni teniski stadion koji je stvarno malo remek djelo.
Posebno isticem unutrasnjost istre koja pocevsi od Motovuna na sjeveru do Zminja u sredini ili Pazina, obiluje prekrasnim krajolicima idealnim sa pravi odmor od svega. Nije bas robinszonski, ali nije ni daleko.
ponedjeljak, 17.05.2004.
Ponjukan grafitom iz Sinja...
...koji glasi otprilike "di si sada Condicu!?" odlucih otploviti malo nizvodno u politicke vode. Inace ne volim previse politikanske rasprave osim pred izbore, a i tada vise zbog nekog natjecateljskog duha koji oboji nase stranke, pa to onda ispadne kao nekakva liga u kojoj pobjednik sastavlja vladu.
Dakle da se vratim na temu. Citam kako je u Sinju osvanuo pogrdni grafit na jednom zidu kontra Sanadera, a ispod njega odmah proziva se i Condic koji je proteklih godina u javnosti ostao poznat po organiziranju mitinga podrske nasim generalima koji su optuzeni za ratni zlocin u Haagu.
I kakav zakljucak donijeti na koncu, jer postavlja se pitanje zasto su Sanaderu neke stvari dozvoljene, a Racanu nisu bile i kada ce konacno u Hrvatskoj prestati strah od povratka komunizma i Jugoslavije?
nedjelja, 16.05.2004.
Koliko se radi, a koliko se o tome samo prica
Nakon nekoliko godina radnog iskustva dokucio sam da velika vecina ljudi ima potrebu isticanja svog dnevnog ucinka na poslu. I kad sretnes nekog uvijek ti se taj neki pozali kako je u guzvi, kako puno radi, kako ostaje do kasno, kako nema vremena ni za jelo, pice ili kavu, kako mu je zivot smrskan, kako je umoran, turoban i kako jedva ceka petak i kako je stvarno bilo dosta za danas. Kolege s kojima radim i s kojima sam radio uglavnom spadaju u gornji opis. To samoisticanje je kao nekakva zaraza ili potreba, nesto sto ljudi svakodnevno cine, kao da se zele dokazati nekome ili pokazati da vrijede ili mozda da ti ne vrijedis koliko oni. Nazalost ovo zadnje je dosta prisutno, a sve se nekako uvijek odvija u rukavicama, kroz osmjeh, neku nazovi salu, segu i ostalo, ali poruka je jasna, nedvojbena i zato ljudi sutra kad sjednete na svoje radno mjesto, ne dajte se nikome, pa ni samome sebi, nemojte dopustiti da vas obuzme samohvala. Rad je rad i normalno je da napravis svoje i da u miru podjes kuci, a da prije toga ne nazoves prijatelja i kazes kako si danas uradio jako puno toga. Ostavimo se corava posla i pocnimo raditi svoj posao, a ne pricati bajke o tome.
Pivo nase svagdasnje
Citam bas neki dan kako Zagrebacka pivovara drzi oko 40-45% trzista u Hrvata. Dakle rekli bi neki zuja je zakon. S druge strane Karlovacka drzi tek oko 20% i tako dalje da ne nabrajam sad. Sto se Ozujskog tice meni se ono stvarno ne svidja. Ima nekakav limunasti okus. O Karlovackom necu puno jer mi je u biti dosta slicno Ozujskom. Od nasih piva spomenuo bih jos Osjecko, kao valjda najgore sto je ikad proslo kroz moja usta. Puno para su ulozili u reklame, a cini se malo u sam proizvod.
Istakao bih piva koja stvarno pijem s gustom. Prije svih Kilkenny i Leffe. Kilkenny je creno irsko pivo iz porodice Guinness piva i meni je stvarno najbolje, pogovoto ako se pije u prikladnom pubu. A svjetlo belgijsko pivo Leffe je jednostavno fantasticno. Mozda malo prejako sa svojih 6,8 % alc. ali vrijedi svaki gutljaj.
Od dobrih piva tu su jos ceska PilsnerUrquell i Budweisser, a nekako za izlazak dobro dodje ona mala Bavaria sto nema puno alc.
Sve u svemu dobrih piva ne manjka, a ova tema ionako nije bas za papir vec za casu i kafanu, tako da slijedeci put cu radje nasvrljati koju o prognozi na RTL-u.
Kako smo Srbiji dali 12 bodova
Eto zavrsio je jos jedan eurosong, najmasovniji u povijesti. Glasovanje je na kraju trajalo skoro pa duze od koncertnog djela. Pobjedila je mlada Ukrajinka sa nekom Ksena ratnica shemom i ajd neka joj. Cini se da je taktika turneje i obilazenja 14 zemalja urodila plodom.
Srbija je nakon 12 godina opet bila na euroviziji. Pardon i Crna Gora.
subota, 15.05.2004.
Jos malo o Hajduku
Danas nije dan D kad je u pitanju nase prvenstvo nego dan H, dan kada ce bijeli opet biti prvaci Hrvatske. Sad dok sam malo ovako u navijackom raspolozenju pustih si na player i par ono bas navijackih pjesama, a medju njima naletih i na one stare "Bili su bili vrhovi planina bila je boja hajduckoga sina" Kad sam bio klinac s godina koliko i u ovom postu ispod ovoga bio sam zestok navijac bijelih. Puno suza prolio sam u tim godinama kada su moji gubili od Totenhama, Veregema ili Olympica, ali sam zato ponosan stupao na skolsko dvoriste kada je moj Hajduk harao kupom UEFA i kada je Sliskovic Blaz iz kornera zabio Sparti u 120 minuti ili kada je Torinu dao gol sa 35 metara. U razredu sam bio skoro pa jedini hajdukovac i na satu glazbenog kada smo slobodno mogli izabrati pjesmu, ja sam pjevao ...ruke cemo skupa za bile dici ko jedno srce za Hajduk cemo biti...
AJMO BIJELI !!!
Kako sam nazvao vatrogasce
>> crtice iz djetinjstva <<
Tih se dana u bivšoj drzavi popularno bilo grijati na ugljen, drva ili papir, ovisno tko je sto imao. Kako je moja obitelj uvijek nekako iskakala iz kolotecine uobicajenog, mi smo se grijali na lož-ulje. Kao devetogodisnjak shvacao sam samo da je prednost nafte ta jer nema potrebe za radnim akcijama da bi se sirovina za grijanje ubacila u podrum.
No, kako je u to vrijeme rijec nestasica bila cesto na naslovnicama, jedne godine na prvoj strani novosadskog Dnevnika je pisalo: Nestasica loz-ulja! Vidio sam samo da se otac smrknuo i shvatio sam da cemo i mi uskoro ugljen ubacivati kroz podrumski prozor.
Na koncu sve je bilo spremno za sezonu grijanja. Dupke pun podrum i par preinaka na velikoj peci te zadovoljno lice ukucana i sve je vec izgledalo da je ovako i bolje, jer ipak je jeftinije.
Bio je ponedjeljak, cak sta vise sjecam se i datuma, 9 sijecanj 1984. Skolu sam imao popodne te sam vrijeme provodio gledajuci obrazovni program i iscekivajuci onaj jedini crtani film koji se emitiriao negdje oko 11:15. Bio sam sam. Stariji brat u skoli, roditelji na poslu, a vani poprilicno hladno siječanjsko jutro, bez snijega, onako nekako porazno nakon suncanog vikenda. Otac se svakog jutra dizao vrlo rano kako bi pec ocistio i nalozio za novi dan. Tako je i to jutro sve uredno pripremio i ne sluteci nista otisao na posao. Iz podruma koji se prostirao pod cijelom kucom poceli su dolaziti zvukovi koje ja nisam imao u katalogu kucanskih tonova, a poznavao sam ih sve do jednog i uredno sortirao u svojoj glavi. I bas u trenutku kada sam krenuo prema podrumskim vratima puklo je. Zaglusujuca buka natjerala me je panicno ka izlazu. Istrcao sam iz kuce i zavikao upomoc. Dvije starije gospođe zastale su samo na trenutak misleci da se radi o šali i bezbrizno nastavile svojim putem. Moj ocaj prekinuo je prvi susjed. Cudan momak koji je u gradu bio poznat kao kavgadzija i buntovnik. Duge kose i neobrijan priskocio je upomoc. Zajedno smo otvorili vrata podruma, a iz njega je sukljao bijeli dim. Pala je odluka da nazovemo vatrogasce. No, broj 93 smo ipak potrazili u imeniku. I bas kako smo zavrisli sa vatrogascima, nazvala je moja mama, koja je od mene na pitanje sta ima, dobila odgovor: « Mama, gori nam kuca! »
Susjed me je izveo na sigurno ispred kuce. Ubrzo su stigli i vatrogasci, a nekako odmah iza njih i mama. Stajao sam vani na hladnome betonu bos jer sam u panici zaboravio i na cipele.
I onda na iznenadjenje svih mama je odlucno krenula prema podrumu. Vatrogasci su kasno reagirali da bi je zaustavili. Nakon ni minute, mama se pojavila otvarajuci sirom garazna vrata. Bijeli dim zapravo je bila para koja je nastala pregrijavanjem i izljevanjem vode iz grijnog kotlica. Za vatrogasce srecom nije bilo posla, no za mene je to bio dogadjaj koji sam prepricavao jos danima prijateljima u skoli.
petak, 14.05.2004.
Kako smo stvarali Forum.hr
Ne znam cemu sad ova nostalgija u meni, ali doslo mi da napisem par redaka i na ovu temu. Dugo sam vec online i cini mi se kao da jos uvijek imam dvadesetdvije. Srecom prva znamenka jos je uvijek ista, ali opasno prijeti da se povampiri u izvitopereno slove E. Podsjetila me je ova 1999. godina na dane kada sam otkrio Forum. Nekolicina likova sa tadasnjeg IM Chata (koji je u to doba primao samo 25 ljudi i nijednog vise) skuzila je da na glavnoj stranici postoji jedan link na kojem pise Forum. Ispostavilo se da je to nekakvo cudno i prazno mjesto zamisljeno sa ciljem da se na njemu ostavljaju rijeci. Svasta rekoh, pa kome treba takva pasivna stvar. Ali, tog 5. kolovoza na nagovor jedne djevojke po imenu Lucija iz Djakova navratio sam da vidim sta je to. A tamo je bilo njih vec zamisli pet; Asa, Lucija, babyDev i jos dva lika kojima eto nikako se ne mogu sjetiti nicka. Tako smo ga stvorili, bolje receno reanimirali jer je stajao pod "rusevinama". Iz dana u dan forum se sirio da bi na kraju saznali da postoji i administrator po imenu Anderlon koji je eto shvativsi koliko smo uporni u zelji da nas trideset i troje ima neko uredjeno mjesto za svakodnevno skrabanje u kasnu jesen te devedesedevete odlucio otvoriti nam novi forum koji se kasnije razvio u ovo sto imamo danas.
p.s. pozdrav od AlBundya svim dragim forumasima s kraja proslog stoljeca
Nogomet: Hoce li se ponoviti 1999!?
Sutra se igra posljednje kolo HNL-a. Ove godine jedno od dosadnijih. Dovoljno je pogledati tablicu, a na njoj Hakduk i Dinamo bjeze trecem za preko 30 bodova!
Hajduk sutra drzi sve u svojim rukama. Pobjeda protiv Vartexa znaci prvenstvo. Nekako me sve to podsjeca na `99. kada je Rijeka na Kantridi propustila pobjediti Osijek, kada je Supraha ponistio gol na mahanje Krecaka i kada je bas cijela drzava navijala za Rijeku. Nadam se da se sutra nece ponoviti takav scenarij. Hajduk je ove sezone zasluzio titulu i mislim da ce nas dobro predstavljati u kvalifikacijama za Ligu prvaka.
Have I told You Lately That I Love You
>> crtice iz srednjoskolskih dana <<
Tih se dana svekoliki hrd pretvarao u kunu. Neki su htjeli da imamo krunu, ali vecina je digla ruke da ipak nova valuta ostane bez R jer R ionako samo stvara probleme gdje god da se pojavi. Pogotovo u ruralnim područjima. Kuna nisam imao. Sa hrdima sam bio u zavadi, a njemacki orlovi nisu se vise osjecali sigurno u nasem domu pa su u skupinama po stotinu ili dvije ubrzano odlazili u neke toplije krajeve.
Godina mature. Losi i dobri djaci. Svi skupa zeljni avanture trazili smo neka nova odredista. Postavljali smo ona vjecita pitanja. Bilo mi je cudno da neke ljude vise necu sretati svaki dan, da mozda necu neke vidjeti vise nikad. Vrijeme je bilo da napravimo korak dalje, a ja sam u to doba htio ici u korak samo sa njom.
Slovio sam za njenog dobrog prijatelja. I sad kad zastanem i pogledam nazad vise se i ne mogu sjetiti naseg prijateljstva. Sve se nekako izmjesalo i sam okus nase danasnje veze ucinilo perfektnim. A veza, veza je nastala jedne svibanjske veceri na obroncima obliznje gore i vise nije bilo nacina da bi je netko ugasio. A gasili smo je i ona i ja, svjesno, namjerno. Kao da smo bjezali sami od sebe. Ljubav je bila tu. Cak se nije ni skrivala, samo je procvjetala i pretvorila se u najljepsi cvijet. No, tada na pocetku htjeli smo od nje uciniti samo prolaznu avanturu. Ipak, kako to obicno biva, ljubav se nije dala i toliko je zavela svoje glavne glumce da joj vise nisu mogli odoliti. I trenutak kad sam je poljubio pretvorio sam u vjecnost i tu je samnom, u meni. I danas od jednog cvijeta nastao je cijeli vrt. Nas mali raj. Jedina moja…
Zašto je odvjetnicima reklamiranje zabranjeno?
Pitanje koje si postavi svaki mladi pravnik u trenucima dok razmislja o otvaranju vlastitog ureda.
I tu dolazimo do teme ovog posta. Kad odvjetnik pocetnik sa brojem spisa koji odgovara zbroju NULE i nule krene u avanturu otvaranja svog odvjetnickog ureda nadje se u situaciji da kao potpuni anonimac nema priliku oglasiti se negdje te na taj nacin privuci stranke. Smisao zabrane po HOK-u jest da svi odvjetnici budu ravnopravni, ali sto se zapravo na taj nacin dobija? Stare njuske koje se redovito pojavljuju na TV zapravo i ne trebaju mogucnost reklamiranja, jer ionako su svako malo po raznoraznim medijima davali neke izjave i intervjue. S druge strane svaki pocetnik treba odredjeni medij kako bi ljudi saznali da uopce postoji. Zabrana kao takva upravo krsi osnovnu ustavnu odredbu o slobodi trzisnog natjecanja. Nema slobode, ako postoji nekakva zabrana. Strah da ce se na taj nacin bogati jos vise obogatiti je neopravdan jer njima daleko vise odgovara situacija zamisljene "ravnopravnosti".
četvrtak, 13.05.2004.
O pravdi, pravu, politici
Ovih dana tema svih medija je hapsenje, pa pustanje na slobodu bivseg ministra vanjskih poslova dr. Mate Granica u narodu poznatijeg kao Očenašek. Kada sam prvi put cuo tu vijest na radiju ucinilo mi se da sam krivo cuo.
Load error
>> crtice iz djetinjstva <<
Load error…pisalo je na ekranu, dok je drug pokusavao sa srafcigerom namjestiti glavu, mi smo ostali gledali u treperuci ekran. Jos jednom, sada dobro zvuci. Bila je to rodjendanska zabava. Deseti rodjendan. Imao sam na sebi novu majcu, neki ragby natpis, i bila je u onoj pirgastoj sivoj kombinaciji boja koja me je tada obarala s nogu. Mislio sam da izgledam super. Cinilo mi se da je to to. Majca, kengurke, i ja. Ma di ce naci takvog momka. Proslava je pocela nesto kasnije nego prijasnjih godina, sada sam napunio deset i neke stvari su morale doci na svoje mjesto, jer sve to dodje na svoje kad tad, a ja sam mislio da je moje vrijeme upravo pokucalo na vrata. A pred vratima je stajala sama, imala je neki zamotuljak u ruci, i one rupice kad se nasmije. I to je bilo to. Vise nisam trazio, ali ona je, i nije bilo te ragby majce koja bi pokazala sta osjecam prema njoj, i da prijatelj ponekad je prijatelj, ali uglavnom na kraju pozeli da se slovo lj sa kraja preseli na pocetak rijeci i da se prijateljstvo pretvori u ljubav. S deset godina nisam razmisljao racionalno, nisam ni morao. Moje je bilo da donesem jos koju stolicu pred ekran i da konacno ucitam neku igricu. I bas mi nije poslo za rukom da tu igru koju sam ja htio odigram s njom. Odigrali su je neki drugi likovi, umjesto mene, a ja, ja sam se previse zadrzao u boxu, jednostavno nisam imao dovoljno konja koji bi me odveli ispred ostalih ili bar dovoljno iskrenosti da prevarim to crveno svijetlo na semaforu koje me je toliko puta zaustavilo prije vremena, a mogao sam proci, pa makar i na zuto.
srijeda, 12.05.2004.
I tako je Mikulic Ivan ušao u finale
Kako i prilici prosjecnom hrvatskom gradjaninu nisam propustio danasnje kvalifikacije za subotnji finale Eurosonga 2004.
Danas je neka druga spika i svi pjevaju na engleskom, no da ne dubim previse u te globalizacijske teme, zadrzat cu se jos malo na Mikulic Ivanu zvanom Milijunas. Gledam ga danas i nekako mi ga je bilo zao onako samog na sceni. Svi drugi na bini istrcali u punom sastavu sa djevojcicama koje skakucu ili sa likovima koji po fruli nabiru, samo eto nas Mikulic sam ko bogec u onom odjelu. I eto pokazalo se da je tako i najbolje jer je Miki ipak solo igrac, nije on za one dubl i visedubl spike, kao sto smo se osvjedocili nedavno kad je sa Bagarickom pokazao koliko zna...
A u subotu ne daj se Miki, Hrvatska je uz tebe ma koliko mi sutjeli o tome i ne brigaj nitko te nista na povratku pitati nece.
Formula 1
E sad vecini je ovo kao dosadna tema jer cemu o Formuli kad je Schumacher vec prije neku godinu unistio svu draz oktanskog cirkusa. I meni se cinilo tako dok se prije dvije godine Renault konacno nije odlucio na povratak u svijet formule. Nakon što su bili sest puta zaredom prvaci sa Williamsom u kombinaciji, zasiceni povukli su se sa scene. Srecom izbivanje nije dugo trajalo, mozda taman da stignem zavoljeti Miku Hakkinena i srebrne strijele. Ipak Renault je sa Alonsom i Trullijem na korak do povratka na sampionske staze. Neki kazu da ce bas oni biti prvi koji ce prekinuti dominaciju Ferraria, a i Flavio Briatore sef Renault momcadi najavio je napada na titulu 2005.
1. kada je kamera prosarala po tribinama koje su u cijelosti bile obojene u plavo-zutu kombinaciju
2. kad je Trulli zasjenio Mihajla i nacionio najljepsi trenutak utrke probivsi se na prvo mjesto
Ipak moji su opet zaostali za crvenima, ali su barem bili najbolji od ostatka svijeta. Trece i cetvrto mjesto dobra su naznaka za VN Monaca koja se vozi po ulicama Monte Carla, dakle staza koja bi po svemu trebala odgovarati Renaultima.
Zivi bili, pa vidjeli konacno nekog drugug na vrhu!
Brzinomjer
>> crtice iz djetinjstva <<
Tih dana sam imao želju na svoj poni bicikl sa banana sicem postaviti brzinomjer. Viđao sam ih rijetko na drugim biciklima. Bili su okrugli, gravirani na 60 km/h, ali je kazaljka mogla otklizati još i dalje u onaj zamišljeni dio, kao recimo kada sat pokaže da je pola šest. E, baš takav sam i ja htio. Imao sam pedeset hiljada dinara u džepu i krenuo zajedno sa svojim bratom u potragu. Tražili smo kratko i bezuspješno. Živjeli smo u manjem gradu, gdje je sve bilo na pola sata hoda i gdje je bilo iluzorno za očekivati da ću ja te 1985. godine, kada je riječ inflacija dominirala u dnevniku i u novinama, koje je tata u to vrijeme kupovao samo subotom, pronaći nešto tako rijetko kao što je brzinomjer.
Potraga je počela sa dućanom sportske opreme, a završila gledajući u izlog komisiona. Komision je bila prodavnica uglavnom tehničke robe. Pričalo se da je to roba koja je zapljenjena na carini. Carinu nisam volio jer su mome ocu jednom kada se vraćao sa službenog puta iz Libije oduzeli pištolj plašljivac koji sam ja tako silno iščekivao i kojem sam se toliko radovao.
Zaljepljeni na izlog komisiona, velikim okruglim očima, buljili smo u posljednju riječ tehnike. Razni kazetofoni, portabl televizori, telefoni i ostale drangulije budili su moju maštu. U izlogu uvijek na istom mjestu, stajao je i jedan crni teleskop. Mjesec, Mars, Jupiter, mozda čak i Pluton, sa njim su izgledali nadohvat ruke. A volio sam gledati put zvijezda, gledao sam noćima. One tri zvijezde uvijek su stajale baš tu, iznad moje kuće i kamo god bih ja otišao one su išle zamnom, kao neka pratnja, kao da su bile samo moje. A teleskop je više bio za promatranje nekih zemaljskih zvijezda nego za one nebeske, samo mojih deset godina nije moglo naslutiti tako prizeman cilj, bio sam previše visoko, u nekom svom savršenom svijetu, da bih razmišljao na tako jednostavan način.
Ta subota je ostala zapamćena jer smo namjesto brzinomjera kupili rulet. Mala četvrtasta zelena kutija, u njoj plastični rulet, stotinjak raznobojnih žetona i jedna kuglica, srebrna, koja se redovito gubila i isto tako redovito pronalazila u svim kutevima sobe, taj dan je unijela radost u naš dom.
Ne znam, ali nisam baš žalio za onim što nisam mogao imati. Nisam ni znao da postoje neke stvari, jer sve ne bi ni stale u izlog komisiona. Nisam znao da se u životu može i brže od onih « pola šest», ali nisam znao da se prolaznost ne može izmjeriti, niti sam znao da na kotaču života nema kočnice. Nisam znao da ću za koju godinu gledati izloge u nekom drugom gradu, i nisam znao da će se i one tri zvijezde s vremenom na nebu zagubiti ili sam to ja sa svojih dvadeset i nešto previše nisko da bih vidio život očima dječaka kakav sam nekad volio.
utorak, 11.05.2004.
O glogu prvi dan
Pise dole nize da je sad 23:13 pa nema drugo nego da povjerujem toj cinjenici. Vrijeme me cini nervoznim jer mi je to dokaz da se ipak okrecemo, kao na raznju, samo za razliku od pravog raznja mi smo ipak pri svjesti da se pecemo na laganoj vatri i da idemo samo u jednom smjeru, sto je u biti dokaz da je vrijeme kao jedna velika dimenzija koja proguta ove tri koje nas uce u skoli.
Eto vec je 23:16, sto oce rec daje proslo minute tri, a i ja sam se pomakao par redova nize. U zadnje vrijeme srecem tako neke ljude koje ne vidjam bas cesto i nikako mi ne polazi za rukom izbjeci pitanje sta ima novo i ono klasicno kako zivot, kako na poslu i price od kojih me redovito zaboli glava. Odgovaram uvijek isto jer koliko se god trudio tesko mogu smisliti razlicito za isto, odnosno rijec "nista" uvijek se isto cita, cak ni naglasak nema neki da tako kazem regionalni.
U biti dzaba se i trudim jer odgovor ionako nitko ne ocekuje, to ti dodje vise kao fraza, ono reda radi. Pogledas nekog u oci i onda vidis ili ne vidis i to je to. Nema potrebe za rijecima jer sve se ionako iscita na licu.
Slusao sam danas novi cd od ede i kaze edo da svi su u kliseju, a rijetki nisu i rijetke volim, pa tako to na kraju i ispadne...rijetki nisu rijetke volim.
